Dio 1.
Ako nas tužne jutrom probude…
Srpanj 2018. Jutro, budim se u krevetu u Zagrebu. Nakon kratkog protezanja po krevetu, upalim Facebook. Naslovnica mi je blokirana istom viješću: ‘Umro je Oliver!’. Čekam Anu da se probudi. ‘Hej, znaš šta je bilo?’, nastojim biti mirna i ne prepasti je. ‘Šta?’, kaže Ana promuklim glasom. ‘Javljaju da je umro Oliver.’
Dan smo provele uz Narodni radio koji je samo puštao Olivera.
Moj lipi anđele…
Naše putovanje je krenulo puno prije nego smo se počele družiti. Naime, naše mame su rođene u istom mjestu i bile su prijateljice od djetinjstva. Onda je njezina mama bila mojoj mami kuma na vjenčanju. Onda su se naše mame udale u isto mjesto.
Znale smo se površno do neke 11., 12. godine. Onda smo došle u isto društvo. U srednjoj smo prešle u drugo društvo. I onda smo od svih društava ostale nas dvije.
Ostale smo stalnost u prolaznome.
Poput kuće kojoj ni jedna vrsta vremena ne može nauditi. I postale najbolje prijateljice.
Pogledaj u mene…
Ana je ona vrsta osobe koju želiš imati kraj sebe. Ona osvaja nježnošću. Nježnost je njezina najveća snaga. Ne mora podići glas da bi njezin stav dobio na snazi. Jednom rečenicom sve kaže i sve ti je jasno. Ana je anđeo. Lijepi anđeo kakvih danas nedostaje.
Ja čuvam nešto za tebe…
Prije godinu dana mi je WhatsAppom poslala fotografiju prstena na ruci, a njezina ruka u ruci njezinog Tome.
Sutradan je došla kod mene, i bez riječi smo se zagrlile i plakale neko vrijeme. Od sreće i malo tuge. Kad znaš da tvoja nerođena sestra postaje tuđa žena. To je divno i dobro. Tako treba. Ali smo opet cure koje su život provele skupa. I rastajemo se. Znala sam da ću ja biti kuma. Navijestila je to puno ranije. I jedva počela čekati te svatove.
Dio 2.
Meni, mama, omilila Rama…
Anin Tomo je iz Rame. U kojoj ja nisam bila do prekjučer. (Sram me i stid bilo!)
Kad je u siječnju ove godine KUD iz Aninog i mog sela, HKUD Mokro, snimao koncert povodom 20 godina postojanja, započeli su koncert s običajima Rame, a pjesma je išla ovako:
“Meni, mama, joj meni, mama, omilila Rama.
Ne bi Rama, joj ne bi Rama, da nije dragana.”
Mene je iz ne znam kojeg razloga ta pjesma toliko dirnula da sam već tada donijela odluku da će to biti naslov kolumne koju ću napisati Ani kao iznenađenje za vjenčanje.
Ako želite čuti tu pjesmu možete OVDJE.
Rama me dotakla. Kao da se u nju slilo sve prelijepo i u isto vrijeme tužno. Poput Dive Grabovčeve.
Svi ljudi, koje sam odozgo upoznala, imaju nekoga tko je u ratu poginuo.
Rama je jedna rana. Jedna ranjena ljepota. Kao da onakva ljepota mora biti ranjena, da bi je oslabio. Rama je snaga. Rama su sva ona lica na spomeniku Uzdola. Rama je suzne oči Tomine mame koja je izgubila sina. Rama je Ramsko jezero od kojeg gubiš dah. Rama su svi oni ljudi koji te dočekaju kao nekog svoga i vrate te doma punih ruku i srca. Rami se moraš vraćati nakon što je prvi put vidiš.
Ne bi Rama da nije dragana…
Vjenčanja jedina uspijevaju da budem sretna do neba i tužna do bola.
Bože, bili su divni! Ana i Tomo!
Taj dan ću pamtiti po sreći.
Jer sam mogla biti svjedok njihove ljubavi.
Jer sam bila prisutna suzama Aninih roditelja koju puštaju svoje najstarije dijete. Suznim očima dvije sestre i tri brata.
Bila sam i sretna.
Kad su banuli svi Tomini, imala sam osjećaj kao da je navijačka skupina došla po moju Anu, a ne svatovi. Samo znak kakvu ekipu ima Tomo iza sebe.
Jer je Jelena tako divno pjevala u crkvi na našem Brigu.
Jer me pucao adrenalin kad smo ulazili u salu.
Jer grupa Brig pravi strašnu feštu. Jer smo feštali do rano ujutro.
Moj lipi anđele, hvala ti na časti da budem tvoja prijateljica i kuma! Tebi i tvom Tomi želim Božji blagoslov kao najveće blago. Sve ostalo će doći ako toga budete imali. A ako imate sve bez toga, uzalud je!
Dotakla si mi srce zauvijek i bila moja nerođena sestra! Ljubim vas oboje!
Vaša kuma Marija
P. S. Kad mi netko bitan ima vjenčanje, uvijek se moram kriomice dogovarati sa fotografima da mi čim prije dostave profi fotografije. Tako je bilo i ovaj put. Zapratite ove sjajne i talentirane momke i njihov rad: Škarica weddings i Mikulić weddings.
