Doviđenja, prijatelju i brate, čekaj me s kavom…

Rujan 1998. Moj prvi dan škole. U dvorištu dolijećeš i zoveš me da se igramo gonje. Prihvaćam.

Rujan 1999. Upisuju nas na folklor i postajemo par. S tobom sam igrala trusu, taraban, trojanac, linđo. Išla na nastupe. Stajala sa strane jer nismo imali društvo kad smo prešli u veliku skupinu. Ubrzo umire tata, pa prestajem ići na folklor.

Družimo se u Gimnaziji, idemo skupa na dramsku, smijemo se u autobusu.

Upisujem se na faks. Pokazuješ mi put do kolodvora, pokazuješ mi di je Studentski dom. Pijemo kave.

Ubrzo nam dolazi i David. Imamo grupu na whatsapp-u pod nazivom Prkneše. Jer volimo jesti skupa.

Idemo skupa u Sarajevo vlakom, u Omiš na ribu, budemo jedinih troje Širokobriježana na utakmici Široki-Borac u Banja Luci, slavimo rođendane, idemo na događaje, odvaljujemo se od smijeha. Obećaš da ćemo otići u Trebinje. Pijemo kave.

David dobiva poziv za svećeništvo. Ostajemo ti i ja. Pijemo subotom kave u Namexu, šaljemo slike Davidu, pričamo o idejama, velikim planovima. Volimo skupa Hercegovinu.

Ponovo me vratiš na folklor, prije mjesec dana smo i spot snimili.

Ti se boriš u bolnici, molimo i postimo za tebe, penjemo se po noći na Podbrdo. Zamišljam kako ćemo ti feštu napraviti kad izađeš iz bolnice i reći ti kako si nas sve prepao.

I onda mi jutros jave da si umro.

Ali ti ne možeš umrijeti. Ti, koji si bio toliko pun života.

I baš si morao otići u subotu. Koja je rezervirana za našu kavu u Namexu. Za planove za folklor. Za tvoje provale.

Kome da sad govorim svoje velike ideje i planove, a da me ne pogleda čudno?

Tko će mi sad svirati ispred kuće kad naiđe po mene sa autom?

Tko će me sad čekati na Bakamuši za Božić da prvi proba moje kolače?

Kakva će sad biti fešta na Mokarskom polju? Jesi li svjestan koliko si nam značio?

Jesi li svjestan koliko si dobra osoba bio, uvijek tu za svakoga, bez pogovora, uvijek spreman pomoći?

Jesi li svjestan da sam u tebi imala brata i najboljeg prijatelja? Jesi li svjestan da sam pred tobom mogla biti ja, bez pretvaranja?

Ne mogu zamislit da te više ne mogu pozvati kući na kavu i kolač. Ne mogu zamislit da je više ne mogu popit s tobom u tvojoj kući. Ne mogu zamislit da s tobom neću više zaigrati kolo, biti u svatovima, glupirati se, smijati se do plača.

Dragi moj Mario…. dragi moj brate i prijatelju… dušo moja… grleni smijehu moj… planino moja…najpozitivnija kavo moja…pjesmo i radosti moja.

Doviđenja! Obraduj anđele nebeske svojim dolaskom. Govori im o Hercegovini koju si toliko volio. Uči ih trusu i linđo. Reci mom ćaći da ti zagusli jednu. I da ga puno volim. A mene čekaj s kavom. Da je popijemo kao nekad.

Počivao u miru Božjem!

Anti, Nadi, Martini, Mariji i didu Jozi, te ostaloj rodbini iskrena sućut.

0 comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *