Umorna sam Ti, moj Bože! Baš osjećam da padam, da ne mogu.
Umorna sam od svakodnevnih smrti.
Umorna sam da mi je postalo normalno svakodnevno nekoliko puta ući na osmrtnice, kao da na neki portal ulazim.
Umorna sam što se moj blog o hrani pretvorio u stranicu za sjećanja.
Umorna sam, pomozi mojoj nevjeri…
A naša priča ide ovako…
2010. je godina. Na jesen preseljavam u Mostar povodom upisivanja fakulteta. Tih dana sam bila na kavi sa Mariom. Da, tim Mariom.
Na kavi sam mu govorila kako bih voljela volontirati sa djecom sa poteškoćama u razvoju. Mario je kazao kako postoji Centar Sveta obitelj, kako su tamo predivna djeca i kako im možeš uljepšati dan samo jednom bombonom. Ovim riječima…
Jedan dan sam se zaputila u Centar, ne znajući dovoljno gdje se nalazi pa sam pitala ljude usput. Bila sam kratko budući da se volontere obično raspoređuje, a ja sam tek tako banula. Zapisali su moje podatke i rekli da će me kontaktirati.
Nakon par tjedana me pozivaju da mi priopće da počinje projekt ‘Stariji brat, starija sestra’, pa ako želim… Naravno da želim.
Nekih pola godine sastanaka naše grupe sa psihologinjom Mirjanom i socijalnim radnikom kojemu se ne mogu sjetiti imena, da provjere koliko smo podobni za volontiranje sa djecom, kazali su kako dobivamo dijete s kojim ćemo volontirati.
Ja sam dobila Ivana.
Ivan je radost. Ivan je grleni smijeh. Ivan je volio jesti – tu smo posebno kliknuli. Ivana zanimaju auti i ključevi.
Četiri godine je trajalo naše druženje. Četiri godine, dva puta tjedno, ja bih došla u Centar i tražila Ivana.
Kad je vani bilo hladno i kišovito, crtali smo i bojali u učionici.
Kad je vani bilo sunčano, izašli bi u dvorište Centra, pa bi šetali, vrtili se na krugu, ja bih se ljuljala.
I pričali smo. O autima i ključevima. O prskalicama za travu i kako one funkcioniraju. O tome kako se zove ulica u kojoj živi, koja mu je omiljena teta u Centru.
O tome kako s bratom Matejem voli gledati crtiće.
Ništa posebno, rekli bismo. Obični dani, običan život i druženje.
Toliko obični da ti se urežu u srce.
Podrazumijevamo puno stvari. Da sve što imamo, da je naša zasluga.
I da slabiji od nas nisu bitni. A tako su bitni. Bogu pogotovo.
Sjećam se kad sam jednom bila kod Ivanovih doma. Njegova mama Danijela mi je pokazala stolice u blagovaonici. Bile su u različitim bojama. Kazala je kako su ih prebojali da bi Ivan naučio boje.
Ivan me je puno naučio. Koliko je svaki pojedinac bitan. Kako je malo potrebno za sreću. Kako smo dužni pomagati slabijima od sebe. Kako je srce najbitnije. Kako je jedna bombona dovoljna za sreću.
Sa Ivanom imam jednu fotografiju i jednu sliku.
Upravo na ovom obilježavanju Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, jedna časna sestra Olga mi je na kraju dala zapakiranu i uokvirenu sliku od kolaža, koju smo Ivan i ja skupa napravili.
Slika se nije prodala, pa mi je na kraju dana dala sestra Olga, uz riječi: ‘Neka imaš uspomenu.’
Kao da je znala da ta slika jednog dana neće imati cijenu.
Kao da je znala da ću je držati zapakiranu sve do danas i takvu je držati na polici.
Kao da je znala da ću je danas otpakirati.
Ivan je jučer postao anđeo. U subotu. Baš kao i Mario. Onaj isti Mario koji me svojim riječima i doveo do Ivana. Oni isti Ivan i Mario kojima ću posvetiti tekst jedan za drugim.
Hvala ti, moj Ivane! Hvala što si baš mene zapao da ti budem starija sestra! Hvala što sam mogla poznavati budućeg anđela! Hvala što se sad mogu tebi direktno moliti da me zagovaraš na nebu! Hvala ti što si me učio što je stvarno bitno u životu! Kad sretneš Marija, reci mu hvala i od mene!
Tvoja ‘lolonterka’ Marija
Počivao u miru Božjem!
Iskrena sućut Danijeli i Iliji, Matei i Mateju te cijeloj obitelji Kegelj!
Misija udruge Vedri osmijeh, a dio koje je bio i Ivan, je poboljšanje uvjeta života i ostvarivanje jednakopravnosti za osobe s invaliditetom s naglaskom na osobe iznad 18 godina koje nisu uključene u društvene tokove. Ukoliko želite podržati rad ove hvalevrijedne udruge, podatke pronađite OVDJE.
