Ako želite plakati, upalite pjesmu Čujem te lepo kako dišeš od Galije, dok ovo čitate. Ako ne želite, ne palite.
Znam da bolje prolaze loše priče.
Znam da bi loš naslov dobio deset puta više klikova.
Znam da je lakše misliti koliko nam je loše.
Ali ja vidim i koliko nam je dobro. Ili sam imala toliko sreće u životu da dobijem i vidim toliko lijepog.
Ovo je još jedna priča o prijateljstvu.
Svatovi obično tako djeluju na mene. Raznježe me i budem sretna kao malo dijete i još se više napunim ljubavlju.
Mostar mi je donio toliko bogatstva. A plakala sam i toliko me boljelo biti daleko od kuće prve godine kad sam preselila dolje za vrijeme faksa.
Ali znate kako kažu: ‘Počeci su teški, rastanci su tužni, ali najvažnije je ono između.’
2012. godine sam postala dio jedne priče koja mi je promijenila život.
Prethodno sam krenula volontirati u centru Sveta obitelj u sklopu mostarskog Caritasa.
Za vrijeme volontiranja, jedna divna Martina mi je kazala kako Caritas otvara novi centar i kako traži volontere.
Logično, prijavila sam se.
Centar se zove SPES (lat. nada), osnovala ga je jedna divna Mirjana Vlaho i to je centar za djecu, mlade i obitelj.
I tako je jednog ponedjeljka navečer te 2012. krenulo druženje.
Dakle, jedna druga divna psihologinja Mirjana Brajković je okupila desetak entuzijasta da se okupljaju i rade na sebi te usput volontiraju. Ja sam bila izuzetak pošto sam bila jedina studentica prava. Svi ostali su bili sa psihologije, pedagogije i socijalnog rada.
SPES je krenuo sa kreativnim i edukativnim radionicama za djecu i mlade.
To vam otprilike znači da djeca ne uče stvari o svijetu i načinima ponašanja iz knjige nego kroz igru, videa i crteže.
Danas, sedam godina poslije i sa preko 40 volontera, djeca na raspustu ne mogu dočekati da se vrate u Spes, pa se Spesa igraju kod kuće.
Ili imate dječake koji govore mami da ih nikada ne ispiše iz Spesa, čak i kad odrastu.
Vremenom smo radili radionice sa srednjoškolcima, starijim osobama, nezaposlenim ženama.
Od prve postave Spesa, ostale smo samo ona i ja.
Ona se zove Tea i jučer se udavala. A mene vjenčanja uvijek raznježe i rasplaču pa to liječim pisanjem.
Na naš zadnji projekt u Spesu sam pogotovo ponosna.
Naziv projekta je ‘Osnaživanje žena u BiH’ i provodio se zadnje dvije godine i devet mjeseci u Caritasima Mostar, Sarajevo i Banja Luka.
Radionice smo provodile Anita, Danijela i ja, a kasnije nam se pridružila i Martina. Tea je bila koordinatorica projekta za Mostar. Nemalo puta sam je zvala generalom, jer što je ta žena sposobna organizirati i poredati uz ostale aktivnosti Spesa, to nije normalno.
Kroz ovaj projekt smo radili edukativne i kreativne radionice za nezaposlene žene. Sa ženama smo se povezale onako kako nikad ne bi razumio, a svaka naša radionica je krenula sa pitanjem svake žene ‘kako su’.
Neke ljubavi počinju sa ‘kako si’. Na zadnjoj radionici je bilo i suza.
Ovaj projekt je poseban po tome što je Tea toliko vjerovala u mene, čak kad ni ja nisam vjerovala u sebe i uvijek tražila više od mene. Iz prostog razloga jer je znala da imam to nešto.
Hvala ti, mila! Hvala što nikad nisi odustala od mene! Hvala što si me tražila da radim na ovom projektu! Hvala što smo postali dio projekta koji je primjer dobre prakse za provođenje u skandinavskim zemljama! Zar smo baš toliko uspjele?!?
Hvala jednoj i drugoj Mirjani jer mi je Spes promijenio život na način na koji nisam nikad mogla zamisliti! Donio mi je prijatelje, obitelj i, ono najvažnije, povratak sebi!
Hvala prvoj postavi Spesa iz 2012. Bilo je divno sa vama praviti razliku! Želim da ostanete takvi, gdje god da vas život odnese!
A tebi, draga Tea, koja si jučer izgledala poput kraljice, želim ljubav, mir, vjeru u dobro, putovanja i sve najbolje s tvojim Darkom!
Tvoja Marija
P. S. Ako želite nešto saznati o aktivnostima Spesa, kliknite OVDJE.