I remember the day…
Zar svaka dobra priča ne počinje tako…
Sjećaš se baš tog dana kad je sve počelo.
Bila je kasna jesen 2010. godine. Ja sam bila mali, prepadnuti student prve godine Pravnog fakulteta u Mostaru. To je onaj prvi semestar kad ti se sve čini strašno i da nikad nećeš završiti fax. Hoćeš, prije nego se i okreneš. Znam da smo tada bili prestrašeni od Ljube, tada dekana i njegova tri strašna kolegija: Rimsko pravo, Nacionalna povijest prava i države i Opća povijest prava i države. (Btw, zašto je meni sad u glavi nasmijani Ljubo koji mi je simpatičan?!)
Uglavnom, to je ono doba kad ti je najveći životni problem kako položiti ispit. Sad se čini smješno, ali onda je bilo noćna mora. Kod Ljube si imao pismene pa usmene, jedno 10 ih u semestru. Šalim se, ali tako je izgledalo.
Da prijeđemo na sudbonosni dan. Dakle, sjedim u velikoj dvorani i ulazi ONA. Najljepša plavuša ikad. Ono STUNNING! Sjeda kraljica u bočno lijevo krilo i svi joj čestitaju! Mislim tko ti ne bi čestitao kad dobiješ četvorku iz Nacionalne kod Ljube.
Ja sam se samo pitala je li ona svjesna koliko je lijepa. Jednostavno mi je bila oličenje ljepote.
Dani su prolazili. Nekako smo došli u isto društvo. Jer što kave u Langkawiju spoje…
Od društva od osam cura, kroz godine smo ostale nas četiri, kultnog imena ŠEFIKE.
Dvije Širokobriježanke, Ljubušanka i ona, Novotravničanka. Naš prstohvat Bosne u vreloj Hercegovini. Planinski lahor na plus 40. Mamina domaća pita na tacni uštipaka. Ljepota Skandinavije u preplanulosti Mediterana.
Zove se Žana. Udavali smo je pretprošlog petka. U Novom Travniku.
Pošto mi je kolumna o Zelićkinim svatovima bila jakooo čitana i dijeljena, bio je red da napišem priču i o sljedećoj šefiki koja se udala.
Bosanski svatovi nisu puno drukčiji od hercegovačkih po tijeku.
Fešta kod mladoženje – mladoženja i njegovi dolaze po mladu – vjenčanje u crkvi – zabava u sali.
Ali po temperamentu su totalna razlika.
To je tako valjda kod ljudi koji žive na višim nadmorskim visinama, smireni su nekako.
Žanin tata je skoro do pred dolazak mladoženjinih sjedio ispred njihove kuće i šalio se sa svima nama. Normala čovjek, ništa stres.
Ivana, treća šefika, je komentirala kako je u Hercegovini ćaća u odijelu od 8 ujutro i svi se sa svima posvađaju jedno deset puta dok dođu svatovi.
Žanin tata se na vrijeme stigao spremiti i, nećete vjerovati, sve je bilo uredu. Nije nigdje zakasnio. Ali mi južnjačke krvi to nikad nećemo shvatiti.
Nakon vjenčanja u crkvi, koje je bilo prekrasno, običaj je ispred crkve zaigrati bosansko kolo.
Nakon toga se u koloni okruži grad nekoliko puta (sva četiti žmigavca i trubljenje su MUST HAVE). U sali ide fešta do rano ujutro.
Bila je prelijepa. Princeza. Naša princeza od Bosne.
Draga moja, poznavati tebe je sreća i dragost. Zbog nježne duše i dobrote u očima.
Zbog svih onih naših dogodovština koje bez tebe ne bile iste. Zbog svake lijepe riječi i savjeta koje si darovala.
Znam da nije bilo lako sa tri Hercegovke (koje imaju potrebu biti glasne jer su eto odrasle u takvom podneblju), ali ti si bila ta ravnoteža. Smirenost i lahor.
S tobom pamtim smijeh. Puno smijeha. Trenutak kad si sa mnom podijelila Oreo keks jer ga nikad nisam probala. Tonu sira na povratku iz Strasbourga. Kave u Langkawiju, Katri i Codu. Ilićku, najbolju ulicu na svijetu. Fotkanje u hodniku Pravnog dok čekamo na potpis.
Hvala Bogu što je htio da budeš dio mog života! Divno je da postojiš!
Sada je vrijeme za novu fazu u životu, sa tvojim Gabrijelom, divnim čovjekom. Mislim, kako ne bi bio divan kad te opjevao, jer svaka žena biti u pjesmi nekog pjesnika. Jedino tada, živiš i kad umreš! Jer ipak ‘iza dečka stoji magistrica prava’ (https://www.youtube.com/watch?v=V1YQzSPHV6w).
Ljubite se i volite! Jer ‘Ljubav nikad ne prestaje’.
Iz Hercegovine, s ljubavlju!
P. S. Znate ono kad u Hercegovini dobiješ fotografije od svatova nakon četiri mjeseca? Ja sam ove profi iz Žaninih svatova dobila odmah. Zapratite Nikolu koji stvara čuda na @inphotography3.
Marija Ćeškić, urednica From Herzegovina with love
